Banka Hrane

Friday, 05 April 2013 09:14

Porodica Dalibora i Marine Krivokapić iz Nikšića preživljava kako zna i umije
Duša boli kad hljeb fali

U trošnom kućerku od 25 kvadrata smještenom u samom centru Nikšića u Ulici Novaka Ramova u Nikšiću, živi šestočlana porodica Dalibora i Marine Krivokapić. Iako često bez hljeba, nečujni su oni i čak neprimijetni. Za njih niko ne bi ni znao da postoje, da ponekad Marina ne svrati do Crvenog krsta zatraži nešto malo garadarobe za djecu, ili vrećicu brašna i flašu ulja. Prkose oni nemaštini i nadaju se da će na pravi put izvesti djecu, te da neće uvijek živjeti u bijedi, već će, kako reče, Bog i na njih pogledati pa će im osim pune kuće djece dati i pune stomake.
Marina, koju smo juče zatekli kod kuće sa djecom, kaže da je suprug pošao da nešto radi ne bi li donio brašna, dok je ona ostala kod kuće da pričuva djecu i spremi kćerku za školu.

{fshare}

- Sa materijalnim obezbjeđenjem porodice i dječjim dodatkom, nakon što platimo stanarinu 80 eura, teško da možemo obezbijediti novac i za brašno, a da ne govorimo o ostalim namirnicama. Najteže je zbog djece, ali i bebe koja je stara 20 dana. Treba bebici obezbijediti pelene, pomadu, a šta i kako kad kroz koji mjesec bude neophodno dati mu kašice i sok - kaže Marina.
Ona naglašava da suprug Dalibor nigdje ne radi, te da gdje god bi tražio posao, odgovor je bio da će ga pozvati na razgovor ali se sve završavalo samo na tome.
- Ne libi se on posla, jer bi radio i najteže fizičke poslove, ali se više ništa ne gradi, pa nema ni posla na građevinama. Totalna je nemaština. Da nije moje svekrve i djeca bi bila željna i hljeba - kaže Marina.
Kada je lijepo vrijeme djecu izvede u park, šetaju ulicom, samo da nije u kući jer joj je tako lakše, zato što na momenat dok ih gleda da se igraju zaboravi da im išta fali.
- Kada primimo socijalu sedam dana možemo imati osnovne uslove za život i obezbijediti sredstva za higijenu, a nakon toga je opet jako teško. Jedva krpimo kraj sa krajem. Najstarija Anđela, iako ima svega devet godina, razumije svaku moju riječ. Pa zna da nema ni za brašno, te da toga dana mora otići gladna u školu. Luka ima četiri godine, Sandra dvije, a najmlađi Ljubo dvadesetak dana - kaže Marina.
Ona kaže da često ode do Crvenog krsta, Centra za socijalni rad, jer želi da se izbori za svoju djecu.
- Teško je djetetu reći da nema. Ne zato što dijete ne razumije, već zato što mene duša boli kada im nemam dati ni koru hljeb, a kamoli bombom. Dešavalo se da uđemo u prodavnicu i da mi Anđela zatraži bombone, a ja moram da joj kaže da nema. U tim situacijama mi je najteže. Želim kao svaki roditelj da im ništa ne fali, da su siti. Ne tražimo luksiz, već normalan život - kaže Marina.
Ne žale se Krivokapići iako dane provode u prilično trošnim kućerku, sa oronulim krovom prekrivenim ceradom kako bi se spasili od prokišnjavanja.
Zatekli smo ih u prilično hladnoj prostoriji, jer kako kažu još je drva ostalo nekoliko naramaka, pa je bolje da prištede, jer može biti još hladnih dana.
Muče se Krivokapići da prežive, i ne razmišljaju o svemu kroz šta prolaze jer želja za tim da izvedu djecu je mnogo veća.

Zahvalni na pomoći
Nakon saznanja u kakvim uslovima žive porodici Krivokapić je uručena donacija u hrani i sredstvima za higijenu od PG Sounda, Banke hrane i Yes eventa.
Zahvalna je Marina na hrani i sredstvima za higijenu koje su dobili. Kako kaže, bar nekoliko dana će odahnuti od misli šta djeci dati da jedu.