Banka Hrane

Tuesday, 09 April 2013 12:18

Cvijeta Krivokapić iz Kotora preuzela donaciju Banke hrane 
Ohrabrena što mislimo na nju

Obradovala se Cvijeta Krivokapić što je u akciji Banke hrane Crne Gore i „Dana“ dobila paket sa namirnicama za njeno skromno staračko domaćinstvo, zadovoljna što neko misli na nju, što ima dobrih ljudi koji se sjećaju onih kojima treba pomoći. Svako dobro djelo pomaže, kaže Cvijeta.
- Zahvaljujem se Banci hrane i „Danu“, svaka mala pripomaže, vrijedno je sve što se od srca daje, koliko-toliko. Imam hljeb, to je najosnovnije, nekad skuvam “argo-supu”, uzmem mrvicu piletine, dobro dođe i po neka konzerva ribe, malo nešto čupnem i tako prolazim. Nešto brašna, pašte, šećera uvijek je dobro imati, mada ne pečem hljeb, jer mi rerna i jedna ringla na šporetiću ne rade. Volim voće, ponekad uzmem suhomesnate hrane, slabo se bavim kuvanjem, kaže 65-godišnja Cvijeta Krivokapić, koja živi u ruševnom objektu bivše „Jugooceanije“ iznad kompleksa franjevačkog samostana i groblja na Šuranju, iza zgrade Centra za socijalni rad. Preživljava od minimalne penzije, a u ovom objektu živi uz odobrenje opštine, uz čiju pomoć je prije desetak godina zamijenila krov, izgorio u požaru.

{fshare}

- Preživljava se jedva od te penzije, drukčije ne može. Struju plaćam paušalno, ali isto štedim, ne trošim puno- grijem se pomalo na grijalicu, ali kad je lijepo vrijeme izlazim vani, šetam, ponekad i odradim nešto, očistim nečiju kuću za pet eura. Vodu imam iz mora, zahvatam je direktno sa izvora Gurdić, sakupljam kišnicu. Ranije sam točila vodu sa česme koja je bila pored Franjevačkog groblja, ali su je slomili pijanci, pa sada za piće donosim vodu sa česme na Škaljarskoj pjaci. Perem ručno u hladnoj vodi, ne grijem je da ne bih trošila struju. dodaje ova dobroćudna žena. Kaže da nije lak život usamljenika, kada te ophrvaju misli o rodnom kraju- u zadnje vrijeme često razmišlja o Cucama gdje je rođena, a „duša je boli“ jer nema kome da pođe, niko više tamo ne živi. U Kotoru živi i radi 36 godina, obilazila je roditelje prije 25 godina, dok su bili živi i zdravi. Sada više nema bližnjih, do dvije sestre, jednu u Srbiji, drugu u Igalu, ali ima i par prijateljica koje je pomažu kad god to mogu.
-Poštujem ih i one poštuju mene, dobre su mi, razumiju me i ja sam dobra za njih. Nemam svoju porodicu, kao drugi, oslanjam se na Boga i na ljude koji me razumiju, koji imaju ljudskosti, svaka njima čast i ja im se puno zahvaljujem, poručuje dodaje Cvijeta. Ona je u bivšoj kotorskoj Livnici radila punih 26 godina.