Banka Hrane

Tuesday, 09 April 2013 12:36

Porodici Nakić iz Ulcinja uručena pomoć Banke hrane

Žive od 140 eura socijalne pomoći

Kažu da čovjek ima prava da drugoga gleda odozgo, samo kada treba da mu pomogne da se uspravi. A petočlanoj porodici Nakić iz Ulcinja, koja već godinama živi od socijalne pomoći od 140 eura, upravo treba ruka koja će im pomoći da se podignu i otrgnu od života na socijalnoj ivici. Pakete hrane, koje je obezbijedila Banka hrane u saradnji sa kompanijom Maksi, a koja im je uručena u organizaciji Redakcije „Dana”, vjerovatno nije ta ruka spasa, ali je savim sigurno znak da kao društvo nismo došli do dna i izgubili osjećaj empatije i brige da se pomogne ljudima koji sticajem okolnosti žive teško. Još kada ta pomoć stigne u prave ruke i kada se na licima onih kojima bilo kakav znak pažnje mnogo znači, vidi izraz istinske sreće i zahvalnosti, svaki osjećaj osim iskrenog zadovoljstva nije vrijedan pomena. Upravo tako bilo je u ulcinjkom naselju Kodre prilikom uručenja pomoći Veri Nakić, ženi koja nadljudskim naporima na životni put izvodi i vaspitava neke nove klince, budući intelektualni potencijal ove države. Veri je danas teško jer bez stalnog zaposlenja podiže Zlaticu (17) , Tamaru (16) i Luku (12), odlične učenike i djecu za primjer. Iako nisu u situaciji da imaju životne uslove, kao većina njihovih vršnjaka, njima to ne smeta da budu najbolji i među najboljima. Vera je nekada bila turistički radnik u HTP „Ulcinjska rivijera”. Nekoliko godina je radila na recepciji, ali zbog obaveza prema djeci morala je da napusti posao. Kasnije, nije mogla naći posao i već više od deceniju je na Birou rada.

{fshare}

- Preživljavamo od socijalne pomoći od 140 eura i mog povremenog angažovanja u NVO sektoru. Nekada dajem časove engleskog i njemačkog, ali i iz svih ostalih predmeta, osim matematike. U NVO sam više volonterski. S vremena na vrijeme nešto i prihodujem, ipak to je nedovoljno da se podmire svi troškovi. Ni od davanja časova nema neke velike koristi, te uglavnom živimo od materijalne pomoći, koju dobijam za dvoje djece. Najstariji sin Božo je prerastao za pomoć, a Luka kao četvrto dijete nema pravo na to. Eto, to nam je sve što imamo, pa vidite kako može da se živi sa tri đaka u kući, priča Vera. S obzirom na sumu novca koju prima mjesečno problemi sa kojima se svakodnevno susreće su veliki .
– Treba obezbijediti, hranu, obuću, odjeću i knjige, a o režijama da i ne govorim. Ako primite 140 eara, a u kući imate dva srednjoškolca i jednog osnovca morate biti u velikom problemu kako to rasporediti da svi imaju dovoljno, objašnjava Vera. Najviše se, kaže, plaši da joj ne isključe struju zbog velikog duga.
- Nisam u situaciji da redovno izmirujem te obaveze jer onda ne bih mogla da djeci obezbijedim najosnovnije potrebe. Sa druge starne, ako nam isključe struju oni neće moći da uče i ostvaruju ovako dobre rezutate u školi. Pravo da vam kažem ne znam šta ću i kako ću. Stariji sin Božo koji ima 23 godine prinuđen je da živi odvojeno od porodice. On vodi brigu o bratu od ujaka, koji je bez roditelja a boluje od cerebralne paralize. Kupa ga, hrani i presvlači. Sve što zaradi potroši na brata i sebe. Pomoći nema ni od kuda. Obraćala sam se na sve adrese. Pisala Vladi i drugim institucijama, no uzalud. Iznenadili ste me sa ovom pomoći. Nisam očekivala i veliko hvala i „Danu” i donatorima. Mislim da su ovakve akcije dobar način da se pomogne, a meni će vjerujte mnogo pomoći - zahvalna je Vera. Svjesna je da u njenim godinama teško može očekivati zaposlenje, koje bi donekle riješilo egzistencijalne probleme.
- Završila sam Višu turističku školu. Govorim engleski i njemački jezik, služim se italijanskim i francuskim, ali u turizmu vidim da nema posla. Zbog teške situacije tražila sam da radim i kao čistačica, ali su mi rekli da za to imam previše škole. Obično svi potencijalni poslodavci traže mlađe. Gdje god sam se obraćala nisam naišla na razumjevanje, što je donekle i očekivano. Zbog svega toga ozbiljno razmišljam da napustim Crnu Goru. Moja djeca zaslužuju da se školuju a, kako sada stvari stoje, mislim da ovdje neću biti u mogućnosti da im to priuštim. Oni su moja životna satsifakcija i moja najveća sreća. Primjerni su i odlični u školi. Razumiju situaciju u kojoj se nalazimo i zadovoljni su sa malo. Najmlađi Luka u sedmom je razredu i nije nikada dobio četvorku. Ne što je moj, ali je izuzetno inteligentan, čak mogu reći iznad prosjeka za svoju generaciju. Kćerke su takođe odlične. Svi govore po dva jezika. Najteže mi je kada ne mogu da im priuštim sve ono što je potrebno za školu ali imam njihovo razumjevanje i podršku što mi je najvažnije. Možda ćemo van Crne Gore imati više razumjevanja i više mogućnosti i sreće, zaključuje Vera Nakić.
M.K.
BOKS
Prodala roditeljski stan da podigne djecu

Prije desetak godina Vera je, zbog teške finasijske situacije i dugovanja koja su narasla usljed nedostataka redovnih prihoda, bila prinuđena da proda roditeljski stan.
- Učinila sam to teška srca, ali isključili su nam struju a morala sam da vratim i novac koji sam pozajmljivala kako bi podizala djecu. Godinu dana sa malom djecom živjela sam u mraku, pa nije bilo drugog izlaza. Od novca koji sam tada dobila izmirila sam sva dugovanja i kupila ovaj montažni objekat, kako bi imali krov nad glavom. Uprkos svemu nisam sigurna da imam pravo da se žalim, kada vidim kakvih sve ima slučajeva. Imamo krov nad glavom, djeca imaju gdje da uče i trudim se da ne gladujemo. Za sve ostalo... šta nam Bog da. Važno je samo da smo svi zdravi, ističe Nakićeva.