Wednesday, 17 April 2013 06:12
Dibi Ibrović i njenom maloljetnom sinu uručeni paketi pomoći Banke hrane
Preživljavaju sa dva i po eura dnevno
Ovo nije život ovo je mučenje, pa se često pitam ima li više ovo smisla... Davno bi odsutala da nije Džafera. Pred njim je život i moram zbog njega da se trudim kako bih ga školovala -–kaže Diba Ibrović
U podnožju planine Možure, u selu Mide, koje se nalazi dvadesetak kilometara od Ulcinja živi pedesetšestogodišnja Diba Ibrović sa sinom Džaferom, učenikom sedmog razreda. Zapravo, preživljavaju jer od 75 eura materijalne pomoći nije moguće živjeti ni nedjelju dana, a kamoli mjesec. U trošnoj kući bez kupatila, oštećenog krova, koji prokišljava i izgleda da će se svaki čas urušiti, Diba i Džafer su sami. Slabo ko ih posjećuje pa kada su ugledali ekipu „Dana” koja im je uručila pomoć - pakete hrane koje su obezbijedili Banka hrane i agencija Yes event, obradovali su se kao da je svim njihovim problemima došao kraj.
- E, do neba vam hvala, što ste nas se sjetili. Bog vam svako dobro dao. Mi smo gladni, vjerujte. Veliki ste sevap učinili. Jedva preživljavamo i da nam neko s vremena na vrijeme nešto ne da, ne znam šta bi sa nama bilo. Evo, pogledajte, frižder je prazan, nemamo baš ništa. Sad kuvam malo krompira i šaku pasulja, to je sve što imam - žali se Diba pokazujući šerpicu na šporetu.
Ovo nije život ovo je mučenje, pa se često pitam ima li više ovo smisla...
Davno bi, kaže Diba, odsutala... da nije Džafera.
- Pred njim je život i moram zbog njega da se trudim kako bih ga školovala i izvela na pravi put. Ali kako, kaže upitno nas gledajući i šireći ruke.
– Svako jutro se budim sa istim pitanjima. Šta da djetetu dam da jede i kako obezbijediti hranu. Od ovoga što dobijamo kao pomoć nije dovoljno ni za najosnovnije. Više smo gladni nego siti. Imam da potrošim dva i po eura dnevno. Kupim malo brašna, ulja, krompira i još par osnovnih namjernica. Za drugo nemam. Imamo jedno desetak kokošaka i to nas spasava, ali nije zdravo ni svaki dan jesti jaja. Zahvalna sam komšiji Agimu Veliću koji dolje niz put drži prodavnicu. Uzimam namjernice kod njega a on me čeka da sakupim novac i platim. Pomogne kad i koliko može, priča Diba.
Zahvalna je kaže i Nadi Latković, službenici u lokalnoj samoupravi, koja joj često pomogne.
- Ona je primjer da ima dobrih ljudi koje dotiče tuđa nevolja i muka. A nevolja očas dođe. Nekada smo bolje živjeli. Muž je imao kamion, automobil, motor. Radio je, ali zbog nekih problema sa zakonom sve je prodao i otišao negdje u inostranstvo. Ne javlja se i ne znam gdje je sad, priča zabrinuto.
Kucala je, tvrdi, na mnoga vrata tražeći pomoć.
– Išla sam i kod predsjednika opštine, predala zahtjev da me primi, ali nikada nisam dobila odgovor. U Centru za socijalni rad rekli su da mi ne mogu pomoći više od onog što dobijam. Bila sam i u Crvenom krstu, ne znam gdje sve nisam išla. Slaba vajda, niko nas ne vidi. A ja bih bila zadovoljna i sa malo. Da mi je da negdje nešto radim da ne gladujemo i ne kisnemo. Kad bih ovaj krov mogla da popravim. Curi na sve strane, sve nam propade, žali nam se Diba, dodajući kako je ogorčena na stanje u državi, u kojoj je sve više siromašnih i gladnih.
- Žalosno je šta se radi u ovoj zemlji. Uzimaju euro za mobilni telefon, uzimaju za struju, samo uzimaju... Pitala bih Vujanovića i Đukanovića imaju li njihova djeca da jedu i pate li se kao kao moje. Bore se za glasove, a ne bore se za narod koji je gladan. To je žalosno, kaže ispraćajući nas i izvinjavajući se što nije imala ničim da nas ponudi.
Neophodna pomoć za opravku krova Diba Ibrović od juče ima žiro račun u Crnogorskoj komercijalnoj banci (510030195723502688). Otvorila ga je na predlog prijatelja, kako bi svi koji žele i mogu da pomognu ovoj porodici, mogli to da učine dobrotvornim prilogom. Osim najosnovnijih potreba, Dibi prije svega treba popravka krova, koji je u očajnom stanju i prijeti da se uruši i ugrozi nju i maloljetnog sina.